Sa starog tornja Lotrščaka koji se nalazi na zagrebačkom brdu Griču,
svakoga se dana točno u podne oglasi top.
U tom času na tisuće golubova poleti, s krovova i iz svojih gnijezda te
nekoliko trenutaka kruže gradom prije negoli se opet smire na ulicama, trgovima
ili na ramenima spomenika Andrije Kačića Miošića, Petra Preradovića ili Petrice
Kerempuha.
Kada se oglasi top s Griča, zagrepčani već po navici namještaju satove, jer
znaju da je točno dvanaest sati. Samo stranci, koji ne znaju za ovaj zagrebački
običaj izbezumljeno gledaju što se događa, što to puca.
Priča o gričkom topu seže s kraja šesnaestog stoljeća, kada su Osmanlije
odlučili da zauzmu cijelo hrvatsko kraljevstvo. Vrhovni je zapovjednik Bosne
tada postao hasan-paša Predojević. On je sa svojom vojskom najprije na prepad
zauzeo Bihać da bi se po tom otputio prema Sisku. Sisak je od 1591 do 1593
opsjedao u tri navrata, svake godine po par mjeseci ali ga nije uspio zauzeti.
Pljačkao je sela uz Kupu, Odru i Savu, sijavši strah posvuda.
Jednoga jutra Zagrepčani opaze da su se Turci utaborili na desnoj obali
Save, točno nasuprot gričkim zidinama. Hasan-paša Predojević znao je da hrvatska
vojska nema top takvog dometa s kojim bi mogli pucati po njemu. Saznao je to od
zarobljenih vojnika ali i od svojih uhoda koji su kao putnici, trgovci i
hodočasnici švrljali okolicom Zagreba. Zato je bezbrižno razapeo čadore te
legao na meke jastuke da uživa, jede i pije.
Zagrepčani su strahovali da će turski vojskovođa sa svojom velikom vojskom napasti
Zagreb. Zato su poslali nekoliko vojnika da se prišuljaju uz obalu Save i vide
što li Turci smjeraju.
Kada su vidjeli da Turci ne grade nikakve splavi i skele shvatili su da ne
namjeravaju preći rijeku i napasti grad. I zaista, Hasan-paša nije htio napasti
Zagreb a da mu iza leđa ostane neosvojeni Sisak.
Zagrepčani su se ipak nastojali pripremiti za mogući napad tako što su
utvrđivali kule i nabavljali oružje. Jednoga dana, iz austrijske je ljevaonice
stigao golemi dalekometni top.
Zagrepčani su, kada su ga dobili odlučili odmah s pomoću željeznih lanaca i
kolotura postaviti na vrh kule Lotrščaka i isprobati dokle može dosegnuti.
Mislili su da će kugla koju ispale iz topa najdalje pasti u močvarno tlo sa
njihove obale Save, ali i to će barem malo poplašiti oholog Hasan Pašu.
Hasan Paša nije ništa slutio šta se događa te se u tom trenutku spremao ručati.
Sjedio je u svom šatoru okružen agama i begovima, očekujući da mu posluže
ručak. Naručio je golema turopoljskog pijetla, nadjevenog pilećim je tricima i
srcima. Upravo dok je glavni kuhar sa svojim pomoćnicima u čator unosio na
pladnju zlatastocrvenoga dobro pečenog kopuna, razlegla se strahovita rika, kao
da lavovi riču u arapskim pustinjama, kao da je udario grom iz vedra neba ili je
došao smak svijeta. Od siline vjetra stijene šatora su se srušile a age i sluge
popadaše po tlu. Uplašeni Turci digoše svoj tabor i odjahaše prema Sisku.
S gričkih bedema zagrepčani su uočili da se srušio pašin šator i trku u
turskom taboru ali nisu znali što se točno dogodilo. Tek nakon bitke kod Siska
u kojoj je hrvatsko-austrijska vojska strahovito porazila Osmanlije, i u kojoj
je poginuo i sam Hasan-paša Predojević saznalo se od turskih zarobljenika što
se točno dogodilo tog proljetnog dana kada je zapucao grički top.
Upravo u trenutku kada je glavni kuhar stavljao pečenog pijetla na pašin
stol, doletjela je topovska kugla s Griča, probila stijene šatora, odnijela i
kopuna i pladanj. Sretan što je spasio glavu na ramenima Hasan-paša je gladan i
prestrašen pobjegao. Pobjeda kod Siska zaustavila je Turke za sva vremena pa
tako Zagreb nikada nije bio osvojen. A grički top i danas puca svakoga dana
točno u podne, da se zagrepčani prisjete kako je u ta davna vremena otjerao
silnog hasan-pašu.
